Običaj je da, kad neki crkveni velikodostojnik dolazi među pastvu, zvoni zvono na mjesnoj crkvi. Došao tako jedan, a zvono se ne čuje pa pita svećenika zašto. „Ima stotinu razloga“, odmahuje rukom svećenik. „Daj mi barem jedan?“ „Pa evo“, odgovara svećenik: „Nemamo zvona!“

Tako je nekako i s Krupom na Vrbasu, doista pravim turističkim biserom. Ako bi ijedna općina u našoj zemlji mogla živjeti od turizma, to bi bila Krupa. Ne živi, budući da, za početak, nije općina. Bila je to do 1963., obuhvaćajući tada još 13 sela, a onda je dokinuta i pripojena Banja Luci. Samo naseljeno mjesto Krupa na Vrbasu po posljednjem popisu je brojalo 1199 stanovnika, što je gotovo upola manje od onog iz 1991., kada ih je bilo 1858, ali bi s ostalim selima nekadašnje općine itekako imala kapaciteta da nimalo ne zaostaje za većinom drugih općinskih središta.

Ono što rekoh za turizam: kad je Bog stvarao svijet, pobrinuo se, kao i ljudi koji su taj njegov svijet dograđivali, da se na razmjerno malom prostoru od svega nekoliko četvornih kilometara nađe toliko atraktivnih stvari koliko ih se drugdje ne može naći ni na deset ili dvadeset puta većem prostoru. Usto se Krupa prostire na idealnom mjestu, na magistralnoj cesti Jajce – Banja Luka; stotine ili tisuće auta svakodnevno prođu mjestom, a da većina ne zna šta sve propušta ako nikad ne prikoči i odvoji dan ili barem nekoliko sati za najbolja mjesta.

Gotovo sva ta dobra mjesta vide se, doslovno kao na dlanu, sa srednjovjekovne utvrde Greben, što se gotovo nadvila na selo. Bonus na sve je to što se, dok do većine drugih sličnih utvrda treba sat-dva pješačenja, do ove stigne asfaltom – ostane još možda 300 metara stazom gdjegdje usječenom u živu stijenu do litice s koje se vidi cijelo mjesto. Ispod dođe čak i najbolje očuvani dio, kula iznad Vrbasa, i bedemi koji se spuštaju u kanjon. Inače se Greben prvi put spominje još 1192. godine, a kasnije više puta, pogotovo u 14. stoljeću, kad je u vlasništvu Hrvatinića, odnosno njihove jedne grane, Nelipića, gospodara Dolnjih kraja. Tako ostaje sve dok ga Nelipić nisu „trampili“ s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I. za utvrdu Dobra kuća kod Daruvara u Hrvatskoj.

M.J. | Bljesak.info / Toranj manastirske crkve svetog Ilije

Povijesni izvori navode da je u Grebenu postojao franjevački samostan te da im je novac za gradnju crkve, posvećene Gospi, iskeširala Katarina Kosača, i to od novca koji je donijela u miraz. Samostan je porušen nakon osmanlijskog osvojenja, a utvrda iz nekog razloga napuštena već nakon nekoliko desetljeća osmanlijske uprave.

Danas se u podnožju Grebena nalazi pravoslavni manastir svetog Ilije s crkvom poznatom kao Ilinka. Srpski povjesničari uglavnom ni ne spominju franjevački samostan, tvrdeći da je manastir podignut na temeljima srednjovjekovnog i vezujući ga za Nemanjiće, mada i oni navode podatak da su crkvu pohodili uglavnom pripadnici ovdašnjeg plemstva, a to su, već je rečeno, bili Hrvatinići-Nelipići, i članovi posade Grebena. Bilo bi poprilično čudno da su na tako malom prostoru postojala dva samostana/manastira, ali to i nije toliko važno. Uglavnom je sadašnji manastir podignut 1889. godine.

Na prilazu manastiru susrećem dvojicu rumunjskih pripadnika mirovnih snaga. Oni su trenutno jedini posjetitelji, a improvizirana ograda od armaturne mreže priječi nam da izbliže pogledamo dva ukrašena stećka desno od crkve. Uz njih je i crni pas, dobričak koji će se kasnije uspjeti nekuda provući pa će nam praviti društvo. Ono što crkvu izdvaja od većine drugih na ovim prostorima je drvetom obloženi lučno izveden svod. Inače odiše nekakvim mirom i tajanstvom, makar je to možda samo odbljesak spoznaje o dugoj i tajanstvenoj povijesti ovog mjesta.

Manastir je pet minuta od središta, kamo se vraćam vidjeti partizansko groblje. U ono doba je svaka općina, a to je bila i Krupa na Vrbasu, morala imati partizansko groblje, makar poginule partizane morali donijeti s drugog područja. Ovdašnje je jedno od najbolje očuvanih od svih koje vidjeh: kapija s lučno izvedenim natpisom zdrava i čitava, takav je i spomenik, a doslovno nijedan nadgrobnjak nije oštećen i sva imena su čitljiva. Upada mi u oči to da je na grobovima poredanim u parove svugdje spojeno po dvoje različite nacionalnosti, a „upitnik“ je neki Mirko Popović – rat je završio 1945., a on poginuo dvije godine kasnije, bit će „goneći bandu“ po okolnim šumama. Kako god, groblje je lijep primjer kako se stvarno, a ne praznom pričom koja nerijetko negira ono što se njome tvrdi, čuva spomeničko naslijeđe Drugog svjetskog rata.

M.J. | Bljesak.info / Partizansko groblje

U zaseoku Tovilovići, koji kilometar od glavne ceste, crkva brvnara, jedna od, ako sam ih dobro pobrojao, 12 takvih u Krajini. Ne stoji, za razliku od većine, na kakvom brdašcu ili barem visoravni već u pristranku uz kuće. Valjda zato oko nje nema širine, prostora, kao oko većine drugih, ali joj sve to, ušuškanoj u hrastik i omeđenoj skladnom ogradom s drvenom kapijom, ne umanjuje ljepotu. Ima tvrdnji da potječe iz sredine 18. stoljeća, ali su nepouzdane, a stručnjaci se slažu u stavu da je, gledajući njena arhitektonska obilježja, vjerojatno podignuta krajem tog ili početkom 19. stoljeća. I oko nje, kao i oko ostalih, kruže legende pa jedna kaže da su Turci odredili da se može graditi na Spasovinama, a narod za jednu noć prenio građu, uvjerivši gospodare da je sama „preletjela“ s brda na brdo, dok je po drugoj neki beg Đumišić na vlastitu odgovornost dao dozvolu da njegovi kmetovi smiju sagraditi sebi crkvicu pa je onda za to suđen od viših osmanlijskih vlasti i sve to skupo platio – morao, kaže predaja, dati dukata onoliko koliko je težak.

Kao što oko crkve kruže legende, tako – budući da je zaključana – kružim i ja. Dva nadgrobnjaka Vranješevića, to me prezime podsjeća na „Laboratoriju zvuka“, polukružni usjek u strehu iznad ulaza, moćan drveni križ na čeonoj strani krova i poveznice brvna „na preklop“ ili „na sijek“, to je sve što se može vidjeti. Inače je, čuo sam, neko vrijeme bila pokrivena limom, a onda joj je ipak vraćen krov od stoput ljepšeg klisa.

M.J. | Bljesak.info / Crkva brvnara u Tovilovićima

Rijeka Krupa – ne znam je li naselje nazvano po njoj ili ona po naselju, ali će prije biti ono prvo – posebna je priča. Razlazala se Krupa, a bome i narod oko nje. Huči voda valjajući se niz strminu, a tercu joj neumorno pjevaju mlinska kola. U nekim nema nikoga, slobodno je ući, čim su vrata širom otvorena. Na improviziranim štandovima brašno svake vrste. I jedna čudna stvar: kad nastavim od mlina do mlina, u njima nalazim – nigdje brašnom zabijeljenog čiče dugih brkova i s lulom u ustima – samo mlinarice! Kod jedne mlade kupujem pšenično, ječmeno, kukuruzno i raževo, od svakog po nekoliko vrećica. Heljdinom nisam vješt, ali ne propuštam tople uštipke od njega – jednom ih probao i zauvijek im zapamtio okus. Drugdje u naselju mogu se kupiti domaća rakija, med, domaća jaja i još štošta, a ima i nekoliko restorana; elem, i za utažiti glad na licu mjesta, i za ponijeti. Mlinarica mi odaje i vlastiti recept za spravljanje kukuruze i za omjere različitih vrsta brašna u tijestu za kruh, a usput se interesira i kako je moguće da ja mijesim kruh, zar nemam… E, moja mlinarice… :)

Mnogo što podsjeća na izvor Plive: vodenice pokrivene kaplamom, mostići, slapovi što se ruše i prepliću jedan u drugi, potočići odvedeni ustranu, u plitke utore u travi, grbavi puteljci, sve to u kanjonu oivičenom stijenama; na jednom mjestu se, na glavnoj stazi, čak mora proći kroz kamenu kapiju. Do izvora je, kažu, podaleko, ali srce stane od užitka i dok se pređe nekoliko stotina metara i vidi sve što spomenuh, a što se ipak ne bi dalo opisati ni puno jačem na peru od mene.

U dnu, do ceste, nailazim na jednu malu Mariju; na širokom ravnom kamenu napravila postelju za svoje lutke i uspavljuje ih. Na pitanje kako to da je sama, ponosno kaže da ima šest godina, da je „velika djevojčica“ i da smije biti sama.

Inače je uz Krupu, samo u ravnijem dijelu, prema zaseoku Ledenice, podignuto i vikend naselje, ali ne divlje, kao mnoga kod nas, već s uređenom infrastrukturom, a budući da je takoreći sraslo sa središnjim dijelom, ovdje ga zovu Polje, ne bi ni valjalo da je drugačije.

Da se sve ne svede „samo“ na navedeno, treba znati i da se na slapovima Krupe još od 1999. održava i međunarodna kiparska kolonija, a 2005. je održano i Europsko prvenstvo u raftingu. To mi razjašnjava turističku tablu na kojoj stoji strelica za Kamp.

M.J. | Bljesak.info / Krupa

Polje, dio kojim prođemo kad idemo ka Jajcu ili Banja Luci, čine mirne obiteljske kuće, a u ko zna kojem redu, na rubu naselja, vidjeh ga fino s Grebena, nogometni stadion. Oni koji pojma nemaju o nogometu pomislit će da spominjem nekakvo seosko igralište, ali mala Krupa na Vrbasu ima pravi pravcijati stadion s 2000 sjedećih mjesta, više, dakle, nego što ima stanovnika, koji je, osim što je počašćen certifikatom UEFA-e, prvi s umjetnom travom u Republici Srpskoj. Još više „ludo“ je što je jedan seoski klub za svega nekoliko sezona dospio do premier lige BiH, gdje je uspješno nastupao tri sezone. U jednoj je ostvaren plasman u finale Kupa BiH, a u prvenstvu je „Krupa“, osvojivši četvrto mjesto, za dlaku propustila plasman u europska natjecanja. U kafiću gdje odmaram pitam kako, treba sve to isfinancirati, ali odgovora nema, ni domaći ga ne znaju, a nije im ni važno dok god u selo dolaze prvoligaške momčadi.

Ako se dosad sve moglo obići pješke, sad više ne može. Treba izaći iz Krupe prema Banja Luci, voziti jedno pet minuta i stati taman preko puta jedine kavane na tom dijelu puta. Onda za svaki slučaj pitati, pa preko pješačkog mosta koji se, iako je metalni, lagano trese, otprilike onoliko koliko se Vrbas u tom mirnom dijelu talasa. Cilj je Kameni ili Djevojački most, nevjerojatna atrakcija koju je, reći će jedni, stvorio Bog, a drugi im uzvratiti da u udžbeniku geologije nađu poglavlje o eroziji.

Jedan putokaz stoji pored Vrbasa, a tamo gdje, ispostavit će se, treba skrenuti „na lakat“, gotovo svi promaše i krenu obalom, nadajući se nekom skretanju prema strmini, budući da se, visoko u brdu, Djevojački most vidi s ceste. Da barem ima ono kad je Vrbas voda nosila jablana, na jablanu kuje kujundžija, pa da i ja kažem šta da mi skuje :) I odu koja dva-tri kilometra, a skretanja nigdje, ni ljudi, samo poneka krava, pa se vrate. Tako barem čujem od Banjolučana i Prijedorčana koje zatječem u podnožju stijene, a isto mi kaže i čovjek čija je kuća negdje još dalje. Prije toga treba, prilično je uzbrdo, pješačiti dvadesetak minuta, možda i malo duže.

Zaselak se zove Kovačići, blizu stijene je samo jedna, čini se odavno napuštena kuća, s brojem 5 iznad dovratka. Kako ljudi žive u selu do kojeg nema ceste, kako, recimo, donesu pokućstvo, ostaje mi nepoznanica. Ima i nadstrešnica za one kojima, dok se popnu do nje, a prije nego krenu na stijenu, duša izađe na nos. Kad odmore, zapišu svoje cijenjeno ime s unutarnje strane krova. Neka se djevojka, po predaji, popela na stijenu i, nepopravljivo razočarana u neuzvraćenu ljubav, poletjela u provaliju. Ime nigdje nije zapisala.

Do podnožja mosta stižem u kasno popodne, što je, budući da sunce tuče točno posred ogromne šuplje stijene, visoke kojih 60-70 metara, odlično vrijeme za viđenje, ali loše za fotografiranje. Zato mi je na fotografijama malo iskošena, morao sam bježati od sunca, inače je puno ljepša. Za Hajdučka vrata na Čvrsnici znaju, izgleda mi, svi, za Djevojački most bi – zbog toga, uz ostalo i radim putopise – također trebali znati svi. To je odgovor i na pitanje Bog ili erozija: imao sam geologiju u srednjoj školi, ali ovo nije moglo bez Božjeg prsta!

M.J. | Bljesak.info / Djevojački most

Do samog kamenog „mosta“ ima još poprilično pentranja, ali vrijedi, budući da se, kao s druge strane s Grebena, vidi čitava Zvečajska klisura ili Krupska kotlina, kako već ko zove kanjon s plavetnim Vrbasom po sredini. Za one kojima je ovo premalo adrenalina tu su uređene penjačke „staze“, pa svako sebi izabere onu za koju smatra da joj je dorastao, a Djevojački most je i polazište planinarsko-književne manifestacije „Kočićevim stazama“: pokret je odavde, a točka na i stavi se u manastiru Gomionica.

Kome je malo, može, recimo, mašiti izvor Krupe pa produžiti u Strikinu pećinu, u njoj su otkriveni i tragovi paleolitskog naselja, ili na drugu stranu, na Gradinu, gdje su se bili utaborili Rimljani, kao i na slična mjesta u Racunima i Pehuljama, a onda i na nekropole sa stećcima, ni njih ne fali, nisu ona dva pored manastirske crkve jedina. Ima još nekoliko mjesta s nalazima iz pretpovijesti i antike, ali to je više za istraživače.

Meni je ovo taman za jedno mjesto i jedan dan. Iz Krupe na Vrbasu ne odlazim magistralom, dakle ni ka Jajcu, ni ka Banja Luci, već uzbrdo, ka Javoranima i Kotor Varoši. Ima usput jedna fina crkva, koju bih i obišao da na kapiji nije katanac. Ovako samo kroz ogradu fotografiram spomenik poginulim borcima Vojske Republike Srpske s područja Mjesne zajednice Krmine. Nigdje nikog, selo mrtvih ljudi u udolini ispod crkve i tri osamljena piramidalna nadgrobnjaka na platou ispred nje.

Posljednji pogled na Krupu, drugačiji od onog s Grebena, bacam s jednog od proširenja i samom sebi naglas kažem: Ma ova Krupa je čudo!